Canon EOS 10D, 17-40 @22mm
f/16, 1/50, iso-200, CP
Nema ništa ljepše od proljeća u planini. Ustvari, vjerovatno ima, ali u tom trenutku nekome naviknutom na oblačne i sive zimske prizore komadić sunca i ovog slatkog žutozeleniša teško da je mogao prijati bolje od ovoga. Bili smo na putovanju prema Plužinama i zastali da snimimo ovaj prizor. Sunce smo doslovno lovili, jer nam je bježalo, ili je ono bježalo od sjene i sivila koje je išlo za njim. Kao i obično, trajalo je kratko, možda 5-10 minuta uživanja u prirodi i to je to. Sve je opet je postalo sivo i monotono. Bilo je to proljeće na planini Goliji.
Obzirom na upotrebu širokog ugla, iznenadilo me koliko sam morao zatvoriti blendu (f/16) da dobijem prihvatljivu dubinsku oštrinu. Istina, ovo je bilo maksimalno natezanje optike, jer se cvjetić nalazio na graničnoj (minimalnoj) razdaljini pri kojoj objektiv uopšte može da izoštri. Znači, ekstremno plitak dof, čak i za širokougaoni objektiv. Zbog upotrebe polarizatora, a dijelom i zbog zatvorenije blende, digao sam osjetljivost na iso-200 da bi kompenzirao nedostatak svjetla. Bilo je lijepo igrati se sa mojom (tada) novom igračkom i učiti na licu mjesta :)
Ostavi svoj komentar
You must be logged in to post a comment.