Žijevo

Rekoše mi da je kvota na mene u kladionici bila visoka. Očekivalo se da ću da ih ispalim, kao i uvijek do sad. Međutim, lijenčina u meni shvatila je da može izgubiti ono malo obraza što mu je ostalo, i tako je počela ova avantura. Neočekivan rezultat i pobjeda lijenčine “iz jedan u jedan” još na samom početku. Namješten meč, ali oni to nisu znali, a nisam ni ja. Ovo “iznenađenje” nas je sve iznenadilo :)

Zvoni telefon, vidim komšija zove. Već spreman, sletio sam niz stepenice i tako je započelo naše putovanje. Krenuli smo put Kuča.

Do Meduna je bilo lako. Teško ga je promašiti, posebno ako znaš put do njega.

Kuči i Kučka krajina

Dolaskom u Medun, cijelim krajem počinje da dominira masiv Žijevo. Planinčina sa preko 2000m visine sa nekoliko vrhova koji prelaze i 2100m. Toliko je velika da čak i iz daljine izgleda moćno (fotografija sa početka). Kako li je tek kad se popne na nju i na putu do tamo, mogu samo da zamislim. Dok se divimo prirodnim ljepotama lagano ulazimo u predio Kuča.

Zanimljivo je kako svi forsiraju Durmitor kao planinsku destinaciju. Ovaj kraj nije ništa manje lijep od durmitorskog. Mogli bi čak da povedemo diskusiju o tome kako je u nekim stvarima i ljepši. Ne mogu sebi da oprostim da sve ove godine nisam nijednom obišao ovaj kraj, a skoro mi je ispred nosa.

Duvar, negdje u Kučima

Na putu smo sreli par veoma ljubaznih domaćina, koji su nas vješto vodili do našeg odredišta. Ljubaznost tih ljudi je za posebnu priču i pohvalu. Poseban pozdrav za starinu Manojlovića, koji nas je kada smo debelo zalutali, ljubazno pozdravio i dao precizne instrukcije kako da dođemo do našeg jezera.

Srećom, krajolik je veoma zanimljiv, a vrijeme sunčano, pa je naše lutanje ovim krajem bilo uglavnom prijatno.

Završnica do jezera nije baš idealna, jer je makadamski put koji vodi do njega prilično loš. Ako imate neko terensko vozilo, onda nema brige. Ipak, uz malo pažljivije vožnje, i malo više potrošenog vremena, moguće je i običnim automobilom savladati tih 5-6 kilometara makadamskog puta i doći do jezera.

Bukumirsko jezero

Tišine, mira i prirodne ljepote ovdje ima u izobilju. Kučka krajina je predivan kraj sa gotovo netaknutom prirodom, a Bukumirsko jezero sa svom tom ljepotom se nalazi svega pedesetak kilometara sjeveno od Podgorice.

Bukumirsko jezero (1443 m)

Iako se cijelim putem imalo šta vidjeti, ovaj završni dio nam je došao kao šlag na torti. Dok smo šetali preko brda, trenutke dosade i vrućine prekidali su naleti svježeg i hladnog vjetra koji ne mogu da proizvedu ni najbolji klima uređaji. Može li vjetar biti ukusan? Valjda može. Ovaj sa planine mi je na momente baš prijao.

Legenda o jezeru

Ivan mi je poslao zanimljiv tekst u kome sam pročitao i jednu legendu o ovom kraju.

Po njoj, jezero je dobilo ime po Bukumirima, koji su živjeli kao nomadi. U jezeru je postojao zmaj koji se ponekad pojavljivao na bijelom konju, a iznad jezera je stijena na kojoj su Bukumiri ložili vatru. Kada bi stijenu doveli do usijanja, bacali su je na valove. Od toga bi jezero proključalo ,a iz njega izlazio vitez koji je proklinjao Bukumire: “Da bogda od vas ne ostalo traga koliko od šarenijeh konja”. Tada je nastao pokolj Bukumira i oni su se istražili. Nadomak jezera i dalje stoji kamenje koje podsjeća na legendu o Bukumirima. (Dubravka Pešić, “Skrivena ljepota Prokletija”)

Flora i fauna

Jezero je još iz daleka izgledalo veoma duboko, a kasnije sam saznao da tako i jeste – 15-20 metara dubine. Obzirom da je u pitanju ledničko jezero, oduševila me je čistoća vode u njemu.

Dok smo uživali u pogledu, odmarajući se na obali jezera, pastrmke su se bacale po površini vode. Ovo ide u prilog onome što smo i vidjeli – jezerska voda je zaista čista.

Cijeli kraj je intersantan zbog svoje bogate flore i faune, a specijalitet kuće je neobičan vodeni gušter, tritus alpestis montenegrinus, koji izgleda kao mali krokodil i predmet je interesovanja brojnih zoologa. Iako smo se unaprijed pripremili na bliski susret sa krokodilom Tritusom, nismo ga sreli :)

Kažu da se na grebenima iznad, dijele vode crnomorskog i jadranskog sliva. Isto važi i za klimu. Sa jedne strane je planinska, a sa druge sredozemna klima. Zato nije čudno što ćete u majici kratkih rukava obilaziti ovaj kraj i diviti se snijegu na vrhovima planine koju možete skoro pa rukom da dohvatite.

Pasjak (2051 m)

Vrijeme nije bilo idealno. Naoblačilo se odmah nakon što smo stigli. Nebo je postalo sivo, a sunce se sve slabije probijalo kroz oblake. Tu i tamo probilo bi se kroz maglu i tada bi cijeli kraj zablistao. Dogovorili smo se da još malo obiđemo kraj, sve u nadi da će se oblaci razići.

Šetajući od Bukumirskog jezera prema planinskim vrhovima, nakon petnaestak minuta hoda, došli smo do katuna Jezera u kome se nalazi Dugačko jezero koje još zovu i Malo Bukumirsko. Vode koja nastaju od topljenja snijega sa okolnih vrhova slivaju se u dolinu i formiraju ovo jezero, koje potpuno isuši već sa početkaom ljeta. Tu smo se malo zabavili fotografišući neobične kamene gromade i par koliba.

Ivanovića koliba, katun Jezera

U povratku je postalo čak i hladno, toliko da su mi rekli da je pametna odluka što sam ponio nešto dugog rukava :)

Žao mi je što zbog lošeg vremena nisam uspio da zabilježim ljepotu ovog kraja na način kako sam zamislio. Ostala je samo želja da se što prije tamo opet vratim. Vjerovatno i hoću.

Kako doći do jezera?

Veoma lako, ako znate put. Mi nismo znali, ali smo uz malo lutanja ipak pronašli put do njega. Mještani su ljubazni, hoće pomoći i daće vam veoma precizne instrukcije. Pošto ja ne poznajem kraj, niti imena naselja, mogu samo da napišem površne instrukcije.

Krenite iz Podgorice, kroz Masline, sve do Meduna, zatim nastavite dalje do Ubala. Nakon što prođete Uble, naići ćete na raskrsnicu na kojoj se cesta značajno sužava. Tu skrenite lijevo i uskim putem produžite par kilometara, sve dok sa lijeve strane ne prođete jedno groblje a malo zatim i školu koja se nalazi sa desne strane puta. Još malo naprijed primjetićete dva skretanja na lijevu stranu. Prvo vodi do par kuća i vrlo brzo se završava, a drugo vodi dalje u brdo i to je ono koje nama treba. Tim putem idite dalje, bez skretanja, sve dok nakon 4-5 pređenih kilometara ne dođete do makadamskog puta.

Sada vas od jezera dijeli samo 5 kilometara makadama. Put je dosta propao i terensko vozilo bi bilo poželjno, ali uz malo pažljivije vožnje moguće je i običnim automobilom doći skroz do jezera.

Malo prije jezera, u jednoj udolini, kada put nastavi dalje u brdo, primjetićete skretanje na desnu stranu i put koji vodi kroz livadu. Tu je i jedan veliki kamen, takođe na desnoj strani, na kome su planinarske oznake i strelica koja potvrđuje da ste na dobrom putu. Ovdje možete ostaviti auto, a možete i produžiti dalje sve do jezera. Mi smo se odlučili da malo prošetamo preko tih brda, a jezero smo ugledali veoma brzo, već sa prvog proplanka.

U svakom slučaju, čak i ako promašite put, uvijek će tu biti nečeg lijepog i zanimljivog da se vidi.

Kučhendž (Kučki Stonhendž)

Od liječnine poput mene, ovoliko teksta trebalo bi da bude sasvim dovoljno :)
Veliko hvala ekipi koja me je izvukla iz kuće.

Napomena:
Klikom na bilo koju od malih fotografija prikazanih u putopisu možete je vidjeti u većoj rezoluciji. Takođe je moguće prebaciti se na iduću ili prethodnu fotografiju klikom na desni ili lijevi dio trenutno prikazane fotografije.

Svjetlopisi.com © 2012 All Rights Reserved.

Virpazar

Virpazar se nalazi na ušću rijeka Crmnice i Orahovštice na obali Skadarskog jezera. Nekada važan privredni centar danas ima uglavnom turistički karakter. Iz ovog mjesta se turističkim brodićima organizuju izletničke ture po jezeru, njegovim ostrvima i manastirima. Obzirom da nismo imali vremena da se pentramo na Besac, utvrđenje iznad ovog mjesta, okačio sam jedan arhivski snimak, tek da dočaram ovaj lokalitet pomalo specifičnog izgleda zbog čestih poplava koje su karakteristične za ovaj kraj.

Po dolasku u Virpazar, našli smo se sa prijateljima (VladaM i njegova supruga) i sjeli u jednu konobu da uz jutarnju kaficu malo pročavrljamo. Na zidu smo mogli vidjeti impozantnu kolekciju raznih šešira. Bez dileme prava domaćinska atmosfera.

Čekali smo da nam se pridruži još jedan član ekspedicije, ali kada smo saznali da će on tradicionalno okasniti odlučili smo se za jutarnji obilazak Skadarskog jezera i kako to bično biva na barku smo stigli bukvalno u zadnji čas. Ono jutarnji nemojte da vas zavara, bilo je oko 9:00 :)

Skadarsko jezero

Zbog prethodno svježe noći i oblaka koji su se ekspresno razišli vidljivost je bila fantastična. Jutro na Skadarskom jezeru, uprkos jakom suncu, bilo je veoma svježe i sve je izgledalo i mirisalo baš tako.

Malo desno, pa onda malo lijevo.

Pa onda opet lijevo ili desno i opsss eto nas kod prve dileme.

Dva puta, sigurno je jedan za odlaske a drugi za dolaske, mi smo krenuli onim desnim, pravac prema malom ostrvu na kome je nekad bio zatvor.

Na okolnim planinama još su se nalazili ostaci oblaka. Jedini tragovi najavljene kiše, no izgleda da su i oni pošli na odmor. Nakon otprilike 30 minuta ugledali smo ostrvo. Gotovo da se nije primjećivalo, niska gradnja koju je načeo zub vremena, skroz se stopila sa pozadinom. Dodatna maska mu je bilo kontra svjetlo tako da ga oni koji ne znaju za njega skoro pa ne mogu ni primjetiti.

Grmožur

Ostrvo Grmožur, zovu ga još i Crnogorski Alkatraz ili Ostrvo zmija, stara turska tvrđava sagrađena u 19. vijeku, kasnije pretvorena u zatvor/tamnicu. Nakon zemljotresa utvđenje je znatno oštećeno i od tada nije renovirano.

Na veliku žalost, utvrđenje je prilično propalo, zidovi su urušeni i jedva mu se naslućuje nekadašnji oblik (dvije kule, kapije i zidovi koji prate oblik ostrva).

Nakon kraćeg zadržavanja i zanimljive priče o ostrvu i njegovoj istoriji nastavljamo dalje. Evo jedna fotke da se osjeti atmosfera i pogled iz brodice, meni se posebno svidjelo što su boje u sjeni tople i savršeno u skladu sa ambijentom. Znam, znam, pretjerujem, al’ tome blogovi i služe :P

Naši ‘turisti’ su bili veseli i raspoloženi za poziranje.

Jezero je ogromno, ako sam dobro shvatio priču našeg barbe, površina mu je 350 kvadratnih kilometara, a jezero ljeti, kada se nivo spusti do minimuma, ima samo 1/3 ukupne površine. Prosječna dubina jezera je tek 5-6 metara, dok su najdublje tačke jezerska vrela tzv oka kojih ima 3. Dva su na Karuču dubine oko 35-40 metara i treće, ujedno i najdublje u blizini Grmožura, dubine oko 60 metara. Nemojte me držati za riječ, moguće da sam pogriješio koji metar ili kilometar, vremenom ću saznati prave podatke i upisati ih umjesto ovih.

Slušajući ove generalije putovali smo prema našem drugom odredištu, manastiru Sv. Nikole na Vranjini. U blizini tog mjesta u jezero se uliva i rijeka Morača.

Kormoran se igrao sa zmijom, zapravo lovio je, iako mu je ova na kraju pobjegla. Žao mi je što nisam imao neki ‘duži’ teleobjektiv, jer prizori na jezeru bili su fantastični. Nema mi druge nego da tražim sponzora za čamac i telac. Može i gumenjak :)

Vranjina i Lesendro

Stigli smo i do Vranjine. Bliže od ovoga nismo prilazili zbog nivoa vode, ali u pozadini, gore lijevo, može se vidjeti crkva.

Manastir Vranjina, sa crkvom koja je posvećena Sv. Nikoli, osnovan je u 13. vijeku (detaljnije o ovom manastiru ću pisati u nekom budućem fotopisu). Produžili smo prema Lesendru, još jednom ostrvu tj. utvrđenju, o kome ću takođe pisati u budućnosti. Sada ga nisam fotografisao jer je sa jedne strane zaklonjen nasipom, a sa druge strane je bio u kontra svjetlu. Lijep izgovor da se nešto ostavi i za kasnije.

Kao zanimljivost izdvojio bi činjenicu da je utvđenje sve do izgradnje nasipa i prolaska pruge preko jezera bilo na istoimenom ostrvu.

Povratak u Virpazar

U povratku smo uživali gledajući ribare, ptice, a sunce je već počelo opasno da prži. Mirisalo je na još jedan pakleno vrući dan.

Pred sami ulazak u Virpazar, fotografisali smo refleksije, lotuse, lokvanje i ostali zeleniš. Koncentracija je već počela da popušta, i kako to obično biva, kad smo se najmanje nadali, dogodio nam se bliski susret sa jednom krupnom zvjerkom. Obzirom da sam fotkao lokvanje, na aparatu je bio namontiran 100mm macro, od silnog uzbuđenja stigao sam samo podesiti brzinu okidača i sačekati da čaplja poleti. Taj trenutak je došao veoma brzo. Nekoliko škljocanja u seriji i sve u svemu ostalo je par finih fotki za uspomenu i moje oduševljenje što sam sa macro objektivom uhvatio pticu u letu. Mislim se nešto u sebi, gdje ste sad nikondžije, da vidimo šta može vaša stotka macro :P

Siva čaplja, mnogo elegantna ptičica, o njoj nemam pojma pa sumnjam da ću išta više napisati osim činjenice da mi se svidjela i da sam se zbog ovog zarazio i da želim da fotkam ptice. Ko zna, možda i hoću jednog dana.

Nakon što smo došli u luku, otišli smo na još jednu kafu da se povratimo od vibracija stare dizelače. Poslije smo obišli pijačni dio Virpazara, napravili još po neku fotku i krenuli dalje na put.

Rijeka Crnojevića

Uz par usputnih zaustavljanja radi fotkanja stižemo i do Rijeke Crnojevića. Mala varoš, na obali istoimene rijeke, nekada veoma značajan trgovački centar. Na ulasku u grad nalazi se kameni most “Mostina” kojeg je podigao knjaz Danilo, 1855. godine. Meni veoma drag motiv, vjerovatno sam svima dosadio sa fotkama ovog kraja, ali šta mogu, to je mjesto kome ne mogu da odolim i gdje provodim dosta slobodnog vremena.

“Mene fotkaš? A ja celo vreme mislim ti fotkaš most”. Ma ništa ti ne brini imenjače, fotkam ja i tebe i most :)

Nešto se mislim možda malo poširok kadar, ček da probam i mrvu tjesnije.

Pošli smo dalje, a VladaM se zabavljao sa onim što inače odlično radi – lovio je refleksije. Gledam ja odozgo vidim bijeli Vlada, bijela pozadina, a onako fine sjene na platou. Zbog toga sam se odlučio napraviti i ovaj snimak. Na obodu fotke, gore desno, u sjeni od oblaka, nalazi se Obod (opet pogađate, i o njemu ću detaljno pisati nešto kasnije).

Nakon što je Vlada ulovio refleksije i nakon što sam ja ulovio Vladu, krećemo dalje.

Stižemo i do Pavlove strane. Još ranije smo se dogovorili da ako neko od nas vidi zanimljiv motiv upali četiri žmigavca i tako signalizira drugim kolima da se treba zaustaviti. Vlada nije znao da ćemo obilaziti ovu lokaciju i čim smo prošli krivinu iza koje se ukazao ovaj pejzaž on je prvo upalio prvo četiri, pa onda još četiri i iza toga još četiri žmigavca… :P

Veliko iznenađenje za Vladu, pa je zbog toga i moje zadovoljstvo bilo još veće. Nikad nisam tajio svoje oduševljenje ovom panoramom, definitivno jedan od ljepših pogleda na našoj planeti, možda ne najljepši, možda sam ja previše pristrasan, ali rijetki su oni kojima odavde ne bi izletio bar jedan uzdah oduševljenja.

Prizor koji sam fotografisao mnogo puta, i nijedan nije bio sličan onom prethodnom. Ovog puta svjetlo je bilo fantastično, toliko dobro da ne pamtim ovako lijep prizor. Vidljivost je bila idealna, svjetlo nam je lagano padalo iza leđa, a naljepši detalj u svemu bila je igra svjetla, oblaka i sjena koje su oni ostavljali po površini. Prizor koji je svakog sekunda izgleda drugačiji. Napravio sam ovdje i nekoliko panoramskih snimaka, uspio sam uhvatiti prelijepu igru svjetla i sjena, no o tome ću (opet ste pogodili) pisati u nekoj od budućih tema.

Karuč

Trebalo je još da odemo i do Karuča, starog ribarskog naselja, napravimo par snimaka koji bi što se tiče svjetla sigurno bili zanimljivi kao i oni sa Pavlove strane, ali prijatelji su žurili u Herceg Novi, pa smo malo kasnije razišli svako na svoju stranu. Zato za kraj evo jedne arhivske fotke iz Karuča, tek da zaokružim cjelinu.

Lokacije koje smo obišli označio sam na google mapi.

Za jedan prognozirano kišni i oblačan dan, bješe ovo odličan izlet :)
Verki i Vladi hvala na lijepom druženju.

Svjetlopisi.com © 2012 All Rights Reserved.