Pokazalo se da je Adobe napravio odličan posao kupovinom tehnologije jednog od najboljih u ovoj oblasti, Pixmantec RawShooter-a i integracijom njegovih dijelova u svoj CameraRaw sistem.

Prve impresije

Za razliku od starije braće, prve impresije bile su odlične. Odmah sam poletio da provjerim šta se dešava sa balansom bijele boje (white balance). Ovaj put sve je bilo veoma korekno i usklađeno sa onim što bi se za iste postavke dobilo u drugim programima. Ranije to nije bio slučaj, konkretno ACR 3 je navlačio na fotografiju neki ružni žućkasti ton i uvijek sam imao problem da od fotke napravim ono šta hoću. Bar je to bio slučaj za raw fajlove koje sam snimio canonom G5 i kasnije 10D.

Ne izgubivši ni trunku na jednostavnosti, zadržan je stari izgled i koncept rada, uz veliki pomak po pitanju kvalitete dobijenih fotografija. Gledajući danas Adobe Camera Raw paletu čini mi se da ni RawShooter nije drugačije izgledao. Ono najbolje iz oba paketa zablistalo je u punoj snazi.

Specijalitet kuće – mješano meso za dvije osobe :)

Pored svih stvari koje je imao RawShooter, ubačeno je i nešto što do sad nisam primjetio kod konkurencije. U pitanju je mogućnost da se hormatske aberacije otklone još na nivou raw obrade. Detalj koji može da uštedi mnogo vremena i nerava.

Tu su još dvije veoma korisne opcije. Jedna služi za izvlačenje detalja u tamnim dijelovima (Fill Light), a druga za regeneraciju (spašavanje) detalja u svijetlim i progorenim dijelovima (Recovery).

Da ne pominjem šta još ima ovaj alat u svojim paletama, jer ima bukvalno sve što imaju svi ostali. Rad sa njim je veoma logičan a period navikavanje veoma kratak.

Da li je moglo bolje?

Kao i ostali programi, ni CameraRaw nije bez nedostataka. Nema ga, ili bolje da kažem ima pomalo čudan sistem za batch obradu. Moguće je tome doskočiti pomoću Adobe Bridgea ili raznih skripti, ali od nekoga ko se zove Adobe ipak očekujem mrvu više. Objašnjenje vjerovatno leži u činjenici da je ovo samo plugin integrisan u veoma glomazan sistem. Ubjeđen sam da će Adobe poraditi na tome u nekoj budućoj verziji.

Naravno akcent prvenstveno stavljam na kvalitet dobijene fotografije, pa ovaj program po mom mišljenju i dalje nema ozbiljnog konkurenta, posebno zbog njegove integracije u Photoshop. Radeći sa njim ne razmišljam da li je neka fotografija RAW ili TIF, jednostavno je otvorim i radim na njoj. Da ne pričam o veoma dobrom CS3 Bridžu (Bridge) sa kojim je pregledanje i organizacija raw fajlova skoro pa pjesma.

Razočaran na kraju balade

Veoma bitna napomena za one kojima treba kvalitet i na 100% uveličanju. Pretpostavljam da se programerima u osnovnoj verziji ACR-a potkrala greška vezana za segment izvlačenja detalja i oštrenja. U slučaju kontrastnih prelaza ili dijelova na kojima bi se pojavile aberacije nastajao bi pravi haos. Artefakti, površine omeđene halo efektom i neke veoma čudne boje koje nijedan drugi konvertor nije prikazivao. Iako zvuči kao pravi horor, ove greške većini neće smetati. Neće se čak ni primjetiti, osim u slučaju kada se fotografija gleda pri 100% uveličanju. Za manje printove i web, ovo prolazi glatko, tj. neprimjetno, dok za one veće, kada se od fotografije očekuje maksimalni kvalitet, zna biti problema.

Ubrzo nakon što sam primjetio ovo čudno ponašanje, pojavio se i prvi update za CameraRaw. Ne navodeći ovaj problem među otkrivenim i ispravljenim greškama, uz navođenje samo nekih sitnih pobošljanja i par novih opcija, potpuno su me razočarali. Bilo mi je krivo jer je program zaista obećavao.

… i ponovno oduševljen

Ipak sam skinuo sam update, probao ga i ostao bez teksta. Od verzije 4.1 ovaj plugin je postao magičan. Oštrenje sada radi odlično, čak i na kontrastnim prelazima, bez pojave artefakata, čak i za veoma velike vrijednosti. Slično važi i za aberacije. Nadam se da će Adobe u nekoj budućoj verziji implementirati ostatak onih dobrih stvari koje je imao RSP.

Ovo je je ujedno alat koji trenutno koristim i moja definitivna preporuka!

Napomena:

Ovdje se priča o rawu ne završava, već zapravo tek počinje. Kao što sam i ranije najavio, u planu imam da prikažem nekoliko realnih primjera u kojima će se vidjeti njegova puna snaga. Pokušaću da ne udavim sa pričom, a da ipak obuhvatim sve one bitne stvari. Poseban akcent staviću na dinamiku fotografije i mogućnost da se u graničnim situacijama izvuče “onaj detalj” više. Pokušaću i sve to da uporedim sa klasičnim 8 bitnim JPEG formatom i prikazaću njegove glavne nedostatke u odnosu na raw format (slabu dinamiku i potencijal, gubitak detalja usled više uzastopnih snimanja, te pojavu artefakata i color bandinga). Nakon toga zajedno ćemo da “razvijemo” jedan raw fajl od početka do kraja. Pretpostavljam da znate, pisanje i priprema ovakvih tekstova mi oduzimaju zaista mnogo vremena i zato molim za malo strpljenja.

U međuvremenu, fotkajte raw :)

Svjetlopisi.com © 2012 All Rights Reserved.

C1 PRO je imao veoma dobar sistem organizacije. Trebalo je samo malo vremena da povežem podešavanja i način kako funkcioniše sam program. Kupio me je nakon samo petnaest minuta rada sa njim.

Moćan alat

Prava snaga ovog programa jesu veoma dobri detalji na konačnoj fotografiji i odlične kontrole u samom procesu razvijanja. Ako se odlučite promjeniti neki od parametara poput oštrine, redukcije šuma, korekciju balansa bijele boje, kontrasta, ma bilo čega od ponuđenog, ovaj program će to da odradi vrhunski kvalitetno.

Ukratko, napraviće vam super fotke :)

Zanimljivo da mi uz ovaj program Photoshop uopšte nije nedostajao. Bila je to faza kada sam 95% obrade obavljao u njemu. Odlično postavljen i veoma moćan alat u kome je sve bilo tako jednostavno, logično i brzo. Photoshop bih koristio tek za slučaj da neku fotku treba dodatno retuširati.

Mali minus

Imao je batch processing, dobar ali ne na nivou RSP-a. Za slučaj da ga poželite kupiti velika zamjerka ide na njegovu veoma bezobraznu cijenu. Vjerovatno još leže na lovorikama stare slave, potpuno nesvjesni konkurencije, ne trudeći se previše sa inovacijama što bi u današnjim vremenima moglo prilično da ih košta.

Dugo sam koristio C1 PRO i bio zadovoljan sa njim. No, uprkos tome, stalno mi se činilo da sve to može još mrvicu bolje. Priznajem, i dalje sam patio za RawShooterom i nisam mogao da ga izbrišem iz sjećanja :)

Da ne bude zabune, o ovom programu i dan danas mislim sve najbolje.

Svjetlopisi.com © 2012 All Rights Reserved.

Na prvi pogled

Prvi utisak je bio da ovaj program ima brdo opcija. Pozivao je da ga istražim, mamio i obećavao mnogo. Međutim sa današnje vremenske distance ne sjećam se ničeg posebnog. Apsolutno ništa me kod tog programa nije oduševilo ili ostalo u lijepom sjećanju.

Ozbiljan nedostatak

Ono što mi se nije svidjelo, što pamtim čak i danas, jeste količina detalja koju su imale fotke izvučene sa njim. Sve su bile blago mutnjikave, manjkalo je detalja i nikako se nisam mogao oteti opštem utisku plastificiranosti. Kako kad bi neko provukao fotku kroz ImageNeat (program za uklanjanje šuma). Čak i kada bi se povećala vrijednost za oštrinu rezultati nisu bili dobri.

Odustao sam brzo od njega, a kasnije saznao da je to bio (ili još uvijek jeste) bug, da je za neke modele fotića to jednostavno tako.

Svjetlopisi.com © 2012 All Rights Reserved.

Pixmantec RawShooter

Prvo što bih izvojio jeste organizacija posla i logičan raspored svega. Tu je i veoma dobar batch processing koji je integisan u srce sistema i jednostavno ni nemate osjećaj da ga koristite. No kad zatreba, on je tu i odradiće lavovski dio posla. Iako u većini stvari sličan konkurenciji i dan danas mi nedostaju određene specifičnosti vezane za segment batch obrade koje je on imao a ostali nemaju.

Imao je i ugrađen sistem za otklanjanje hotpixela. Ovo sam primjetio sasvim slučajno, kada sam nakon njega probao neke druge raw konvertore. Takodje ovaj alat je krasila veoma pristupačna cijena, a ako me sjećanje dobro služi postojala je i jedna besplatna verzija ovog programa.

Buba zvana bug?

Postojala je jedna sitnica, koju sam primjetio tek kasnije kada sam počeo da se zanimam za microstock fotografiju. Očito je program imao neki čudan algoritam za izvlačenje detalja i oštrenje. Fotke bi, iako oštre, znale da imaju artefakte kada bi ih gledali na 100% uveličanju. Ovo nije strašno, zapravo to nisam ni primjetio, sve dok nisu na nekim stock agencijama počeli da mi vraćaju fotke sa razlogom vidljivih artefakata.

Tako sam vremenom naučio i šta su to artefakti i šta je onaj pravi kvalitet fotke na 100% uveličanju i za profesionalnu ili bolje da kažem komercijalnu primjenu. Ovaj problem se mogao u jednoj mjeri eleminisati tako što bi u sekciji za oštrenje i detalje slajdere stavili na 0. Osim toga, čuo sam da je nekim vlasnicima Nikon fotića u slučaju korištenja “fill light” opcije fotka totalno izgubi kvalitet (izražen šum i čudne boje). Da li je u pitanju greška i pretjerivanje vlasnika Nikon fotića ili neki programski bug, nikad nećemo saznati :)

Legenda živi

Bez obzira na to, RSP je ostao kao moj najdraži program za obradu rawa. Nažalost, nema ga više. Osuđen na penziju, ali ne i na zaborav. Tehnologiju je kupio Adobe, vjerovatno u želji da i u raw oblasti postavi novi standard. Moram vam reći da su u tome dosta uspjeli, ali o tome će biti riječi nešto kasnije.

Dotle, fotkajte RAW :)

Svjetlopisi.com © 2012 All Rights Reserved.

Obzirom da sam većinu svojih panorama do sad sastavljao u Realviz Stitcher-u bio sam veliki skeptik po pitanju upotrebe Photoshopovog alata poznatog kao Photomerge. Nisam bio nimalo oduševljen dosadašnjim verzijama tako da ni od ove nove nisam očekivao nikakav spektakl. Pravila igre bila su veoma jednostavna — ko je želio veliku preciznost i tehničku perfekciju do sada bi na takve stvari gubio dosta vremena.

Međutim, Adobe mi je tu pomrsio račune, a ja sam se ogriješio o sve one koji su mi do tad hvalili Photoshop CS3 i njegov magični Photomerge.

Igrom slučaja, dan kada sam sa prijateljima obilazio Skadarsko jezero (opširnije o tome u fotopisu Skadarsko jezero) bio je unikatan. Ne pamtim kada se svjetlo tako lijepo igralo sa pejzažom i upravo to natjeralo me da po ko zna koji put sa ovog mjesta napravim još jednu panoramu. Rijeka Crnojevića, motiv koji inače često obilazim i koga sam se baš nagledao u raznim izdanjima izgledao je veoma lijepo okupan svjetlom i sjenama. Prizori su se mijenjali iz sekunde u sekund. Napravio sam nekoliko panorama i baš zbog moje nestrpljivosti da vidim kako će sve to izgledati kad se spoji odlučio sam se spojiti to na brzinu i to upravo u alatu kome do sad nisam vjerovao — Photomerge.

Photomerge CS3 Autoblend

Alat inače pozivate iz Photoshopa izborom File>Automate>Photomerge i nakon toga imate nekoliko načina da u njega učitate fotografije. Jedan od njih je da sve prethodno otvorene fotografije stavite na listu (Add Open Files), drugi je da učitate sve fotografije iz nekog foldera (Use folder), a treći da fotografije ručno dodajete jednu po jednu (Use Files). Moguće su i razne kombinacije ovih metoda.

Na terenu

Osvrnuću se malo na dio poslova koje treba obaviti dok ste još na terenu, a to se odnosi ne odnosi samo na Photomerge već generalno za snimanje panoramskih fotografija. Potrebno je napraviti smislenu seriju fotografija nekog panoramski zanimljivog motiva. Na osnovnu dosadašnjeg iskustva preporučujem vertikalnu (portrait) orijentaciju kadra sa 30-50% preklapanja između fotografija. Vremenom će se steći nekakva rutina pa će taj procenat biti promjenjiv, odnosno prilagodiće se sadržaju kadra (negdje će se preklopiti više, a negdje manje, sve u funkciji toga da neki problematičan element u kadru bude korektno smješten i da pravi što manje problema u procesu spajanja. Potrebno je obratiti i pažnju na svjetlo, obično šire panorame pate zbog problema velike dinamike. Dio toga se može kompenzirati korekcijom ekspozicije, ali treba paziti da razlika između dva uzastopna kadra ne bude veća od jedne blende (u idealnom slučaju do 2/3). Vertikalni položaj aparata ima i određene probleme zato što osa rotacije, ukoliko se ovaj nalazi na stativu, nije poravnata sa osom objektiva, a ovo može biti i veliki problem u slučaju da spajate neku preciznu geometriju sa elementima u prvom planu koji su bogati detaljima. Izuzetak su specijalne (panoramske) glave, ali one nisu tema ove priče.

Vjerovatno većina zna, ali ću ipak da napomenem par veoma važnih stvari. Prilikom snimanja panorame poželjno je da dubinska oštrina bude što veća, što znači nešto zatvoreniju blendu, što u praksi znači da su u igri blende od f8 do f16, dok će onima sa compact aparatima i manjim senzorima rezultati biti sasvim korektni i sa otvorom blende u rasponu od f/5.6 do f/8. Nakon izoštravanja, zgodno je zaključati tu tačku fokusa i sve kadrove odraditi sa istim podešavanjem.

Određivanje vremena ekspozicije je stvar prakse i procjene scene. Za slučaj svjetlosno ujednačene scene i manjeg broja fotografija najčešće se koristi isto vrijeme za sve fotografije. U slučaju širih scena, većeg broja fotografija i dinamički zahtjevnijih motiva, vrijeme ekspozicije može da varira tako da na svim snimcima dobijete ujednačene rezultate uz napomenu da se mogu javiti problemi u spajanju ukoliko je razlika u vremenu ekspozicije između dva uzastopna kadra veća od jedne blende. Moguće je i da cijelu scenu izmjerite u kritičnim tačkama i odredite neku srednju vrijednost po kojoj snimite sve fotografije, a naknadno ih (ako ima potrebe) korigujete u nekom od alata za obradu fotografije. Sve je to stvar ukusa i navika, a procjena koji metod će dati najbolji rezultat zavisiće od vašeg iskustva.

Balans bijele boje (white balance) treba da je isti na svim snimcima. Ukoliko snimate RAW ovo i nije toliko bitno, jer ćete naknadno za sve snimke podesiti istu vrijednost. Ukoliko snimate direktno JPEG format, ovo je potrebno podesiti prije snimanja tako da sve fotografije imaju isti WB. U suprotnom rizikujete da prelazi između fotografija budu vidljivi, a moguće je da se na mjestima preklapanja pojave i neke čudne boje kojih inače nema.

Dakle, preporuka je da da sve snimke jedne panorame odradite sa istim otvorom blende i istom tačkom fokusa, sa jedinstvenim balansom bijele boje (white balance), dok jedini varijabilni parametar može da bude vrijeme ekspozicije. Sve ovo bi trebalo da znači da se panorama planira već na terenu.

U laboratoriji

Napravio sam seriju od od pet fotografija od kojih svaka ima identične parametre: f/11, 1/60, iso 200, 17mm, uz korišten polarizator. Bio sam lijen da nosim stativ, a iskreno i nije mi trebao na čamcu, pa sam ovaj put fotografisao iz ruke. Pokriveni ugao je skoro 180 stepeni. Realno dovoljne su bile i tri, maksimalno četiri, fotografije ali odlučio sam se za nešto širi kadar. Zbog velike znatiželje, RAW fajlove nisam nikako obrađivao, u pitanju su default postavke, inače bi na poslednje dvije fotografije blago korigovao parametre za procesiranje na način da izvučem još malo detalje u svijetlim dijelovima oblaka.

U Adobe Bridge-u selektovao sam ovih pet fotografija, a zatim izabrao Photomerge (Tools>Photoshop>Photomerge). Odlučio sam se na potpuno automatsko spajanje, što znači automatsko poravnanje fotografija (Auto Align Layers) i automatski blending (Auto Blend Layers). Obično ne volim prepuštati konačnu odluku programima, ali ovaj put su moje nestrpljenje i znatiželja pobjedili.

Primjetićete da je Photomerge ponudio nekoliko opcija za slaganje panorame. U ovom slučaju izabrao sam auto, jer već sam i ranije rekao, žurio sam, a želio sam i kompletnu odluku da prepustim programu. U pitanju je način na koji će se dobijena panorama projicirati. Obično bih izabrao cilindričnu ili perspektivnu opciju, a uz ove dvije u stitcheru često koristim i sfernu projekciju. Da ne ulazim u detaljno objašnjenje šta koja projekcija znači, mislim da to, barem za potrebe ovog teksta, sasvim dovoljno ilustruju fotografije pored njih.

Nakon malo muljaže i slaganja, dobro možda i nije baš malo, potrajalo je to oko 10-15 minuta, ugodno sam se iznenadio sa dobijenim rezultatom.

Dobijena panorama je organizovana u layerima, gdje svaka fotografija ima zaseban layer i pripadajuću mu masku.

Na ovaj način veoma lako se može promjeniti “odluka” autoblendera i preusmjeriti spoj ukoliko se primjeti neka greška. Sve to na način koji ne oštećuje originalne fotografije (layere) i koji dozvoljava naknadnu “promjenu mišljenja”.

Odvojio sam malo vremena da pregledam spojeve i ostao bez teksta. Panorama veoma uredna na 100% uveličanju što mogu posvjedočiti neki nasumične izabrani spojevi. Sve je tu skoro pa hiruški precizno. Utiska sam da je implementirani algoritam sličan onom koji koristim prilikom spajanja u Realviz Stitcheru – nepravilne linije koje se provlače pretežno kroz tamne dijelove fotografije da bi spojevi bili što manje očigledni, a potencijalne greške u spajanju, ako ih i ima, manje primjetne. Jedina razlika je u tome što se to ovdje odvija potpuno automatski dok Stitcher traži krojačevu ruku koja će to da odradi za njega (stencil tool i gomila vremena, posebno za višeredne panorame). Tonski prelazi između fotografija su takođe neprimjetni. Kasnije sam probao spojiti još nekoliko panorama gdje sam imao mnogo veće razlike između dva uzastopna snimka, ali Photomerge je sve to ujednačio i napravio neprimjetnim. Slijedi nekoliko primjera sa uveličanjem od 50% gdje sam tankom bijelom linijom označio spojeve tj. šavove između susjednih fotografija:

Jedini izuzetak bila je mala greška, primjetna tek na 100% uveličanju, gdje se jedan detalj (vrh metalne šipke u vodi) duplirao (pojava koja se naziva ghosting).

To je ujedno jedina greška koju sam uspio pronaći pri pregledu panorame na 100% uveličanju. Ako se ima u vidu da je dobijena panorama, čak i crop verzija, preko 7000 piksela širine postaje jasno da je ovakva greška potpuno zanemariva. Veoma lako je ukloniti pojave ovog tipa i to na više načina. Prvi je izmjenom layer maske vezane za spornu fotografiju, a drugi upotreba clone ili healing alata. Treba imati na umu i da je ovih pet fotografija snimljeno sa ultraširokim objektivom na 17mm i da je uprkos distorzijama, kojih ima prilikom snimanja sa ultrašircima, Photomerge zaista vrunski odradio svoj dio posla.

U daljem procesu obrade fotografiju sam kropovao na panoramski format (25×10) i odradio korekciju boja uz pomoć Color Balance alata:

Zašto korekcija boja? Moj doživljaj motiva bio je: svježe, zeleno, prirodno, ali ne i pretjerano. Zato sam išao sa laganijom korekcijom crvenih tonova. Jezero je imalo nizak nivo zbog suše i zbog toga je u sebi sadržalo blagu smeđu komponentu, a slično je bilo i sa zelenim dijelovima kojima je sunčevo svjetlo dalo potpuno drugačiji ton. Mislim da sam ovakvim pomjeranjem vratio stvari u normalu.

Zaključak

Bez dileme, Photomerge CS3 je veoma napredovao u odnosu na prethodne verzije i prerastao u moćan alat za brzo i efikasno spajanje panorama, privlačan najprije onima koji tek počinju i koji ne znaju previše o ovoj vrsti fotografije, ali i onima koji ne žele da gube vrijeme na precizno spajanje u programima poput Realviz Stitchera. Ostaje još da se provjeri kakav je Photomerge sa zahtjevnijim motivima (arhitektura, geometrija, …) ali bez obzira na taj rezultat on je definitivno alat vrijedan pažnje. Nadam se da sam vas ovim člankom bar malo zainteresovao za oblast panoramske fotografije. Topla preporuka svima da probaju — panorame dok trepneš :)

Svjetlopisi.com © 2012 All Rights Reserved.